Skoči na sadržaj

zima,zima,e pa sta je,ako je zima nije lav….

3. januar 2008

p1010092.jpg 

 

Zima je,a snijeg se necka.Ko’ hoce,ko’ nece.Elem,pade napokon tokom noci,tek toliko da prekrije sivilo,ali ipak ne dovoljno,za sankanje,klizanje,grudvanje i sta tu,sve vec ne podpada pod zimske radosti.Na vijestima su se vec pozurili da kazu,da je snijeg prolaznog karaktera i da, vec od sutra,, mozemo ocekivati strujanje toplog vazduha nad Skandinavijom.Znaci,nista ni ovoga puta…………….?A kako je to bilo nekada? U ono vrijeme kada je zima bila zima,kada se pojavljivala, kada treba i gdje treba.Uz ove klimatske promjene, sve se nekako okrenulo naglavacke.Ako vratim film u godine djetinjstva,ne mogu a da ne zakljucim, da je zima bila,uvijek prozeta snijegom.Najvise smo se radovali periodu “Nove godine”,koji je ujedno i bio, pocetak zimskog  ferija.”To je bio zivot!”Tu, iza zgrade, u kojoj sam zivjela i oko nje,bilo je brdasaca razlicite duzine i strmosti.Ona duga, koristili smo za sankanje i skijanje,a ona kratka ,ali strma ,bezuslovno,samo za klizanje.Djecaci su voljeli te strme,glatke staze, uglancane do usijanja.Oni bi tu izvodili raznorazne kerefeke,spustali se stojeci,ili stojecki,kako smo mi to tada zvali.I konacno,sve u cilju pridobijanja paznje,nas lokalnih djevojcica.Mi curice,obicno smo stajali u grupicama i smjeskale se,nasim macho djecacima,koji su hrabro nosili glave u torbama i voljno ih  davali u bescijenje,samo da izvuku, pokoji osmijeh i pogled,od nas.Sjecam se ,jednom prilikom,dosla meni moja,” uporna” u glavu,pa sam se usudila, izazvati moju hrabrost na probu.Popela se ja na vrh tog strmog brdasca.Pogled odozgor je bio ubitacan,ali nije bilo povlacenja.Valjalo mi se otisnuti,  i to, jos stojeci,bas onako, kako su to djecaci cinili,drzeci rasirene ruke kao krila,koja su davala,  kakav-takav stabilitet tijelu.Moje drugarice su me posmatrale sa nevjericom i strahom,a djecaci,ko’ djecaci, smjeskali su se i ocigledno, predvidali fijasko……………..Otisnula se ja,a staza mi se ucinila, kao paklena cesta bez povratka. Cudan je to osjecaj,kad se covijek otisne iz svoje”konforne zone”.Obicno ga preplavi, ogromni talas, gubljenja kontrole nad situacijom.Ali u svom tom ludilu, kada se osjecanja u podpunosti uzburkaju do tacke kljucanja,taj strah ,nekako odjednom promjeni brzinu ,transformise se, na neki mistican nacin:Tada, dozivi preporod i pretvori se u neustrasivost i hrabrost.I sve se to, fakticki dogodilo dok je trajalo,to moje spustanje… “stojecki”……To je, mozda jedna,od mojih prvih epizoda,koje se sjecam,kada sam bila i ostala,potpuno svijesna, mehanizama, koji pokrecu licni razvoj.To je bilo,jedno fantasticno iskustvo,kome sam se mogla vratiti u trenutcima,kada sam mislila,da je sigurnije i bezbjednije,drzati se  hladovine i sigurnih poteza ”konforne zone”.Ipak sam shvatila, kako je vazno,smoci snage,pogurati  i otisnuti se niz takve ili slicne staze,izgubiti tlo pod nogama na tren,da bi ga, poslije toga ponovo zadobila,ali u nekom,sasma drugom obliku.

Pitate me, jesam li posrnula na toj ,kliskoj stazi,? Ne,nisam taj dan,ali jedan od narednih,da!Pala sam i dobro se nasukala.Taj dan sam naucila nesto o hrabrosti ili i o  tome kako je vazno poznavati licne granice,i stati kada hrabrost prede u fursat,sto bi se reklo u mom kraju.Ali vec dan,poslije tog ispita zivota,sve je ponovo odisalo zimom i idilom,koju je vjesta ruka, majke prirode,prosula po pejsazu.Pad je zaboravljen,ili mozda bolje receno,odlozen u arhivu jednog zivljenja.I dok sam  se, tako neumorno grudvala sa mojim,drugaricama iza zgrade, nije mi smetalo sto sam bila ukrasena sa flasterima, kao kakva bozicna jelka….Bila je zima, bilo nam je istinski lijepo,a par flastera ili 3,nisu nikada,mogli narusiti, radost jednog nesputanog djetinjstva.

Skoro sam razgovarala sam sa jednom drugaricom, sa kojom sam odrasla,tamo…………kod pruge,izmedju brdasaca….Kaze bila je u posjeti tom naselju.Dovezla se tamo taksijem.Ostala je otvorenih vilica.Pitala je sofera,da li je siguran da je to,to naselje,na sta je on potvrdno odgovorio.Ostala je zaprepastena,iznenadena i sjetna.Nase zgrade tu vise nije bilo,tlo je uzorano i poravnato,a na njemu su nikle, neke nove zgrade,tu rastu neka nova dijeca, a zamora,nigdje nije bilo.

I njega je ocigledno odnijelo vrijeme.

 

About these ads
Još uvek nema komentara.

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s

Prati

Dobijte svaki novi članak dostavljen u vaše poštansko sanduče.

Pridružite se 28 drugih pratioca

%d bloggers like this: