Georgina

 

 

Na trenutak je moguce .. .

Na trenutak je moguce izbrisati sve granice.

Na trenutak je moguce ujediniti

mostove izgraditi

unijeti svijetlo tamo gdje mrak vlada

utaliti svu zed ovoga svijeta

zasititi sve gladne stomake.

 

Na trenutak je moguce odputovati

i do najudaljenije tacke.

pogledati u tvoje oci

pogledom djeteta

i vidjeti puno dalje

ispod povrsine.

 

Na trenutak je moguce zaboraviti okvire i lance

osjetiti slobodu, laku i nestasnu

kao povjetarac u kosi

kao kad po pijesku setamo bosi

ti i ja

odvojeno ili skupa

to ne mijenja nista.

Ljubav je i tako nevidljiva

kao vjetar ,

znas da postoji

al’ je rukama neopipliva.

Jesen – šetnja IV

                                                 Tikve,tikvice i tikvicice

 

 

 

 

 

Jesen – šetnja III.

Jesen – šetnja II.

…………………………………………………………………………………………………..

 Mi se mijenjamo kao lisce

Mi se mijenjamo kao lisce, venemo na okrajku sume.

Od zime do zime uspavljujemo srce zutim zalivima.

Pusto je sjediti pred kucom,  nebom putuju gradovi.

Skriveni u tornju,  mi se mijenjamo s oblacima.

Zasto se tako brzo umaraju nasi prsti?

Ne znam kome cu ostaviti kosu svoju razasutu.

Volim gledati lisce kako odlazi necujno

u cudne svjetove;  svenulo, beskrajno lisce

za rasvijetljenom zeljeznicom.

*

Vesna Parun / Zore i Vihori

…………………………………………………………………………………………………

Jesen – šetnja I.

Crvena linija i prostor za prazno

 

 

Australija je zakoracila u proljece, u Evropi je vec uveliko jesen, a kod mene  na blogu  jos uvijek je, ljeto. Nekako,  nikako da prelomim i napises nesto novo. Ljeto je bilo sus – mus, ali to nije nista novo. Ljeto, onakvo kakvo mi znamo i koje nas je krajnje ramazilo dole juznije,  nije ni nalik sebi kad dogura do sjevera. Sunca je bilo,  nije da nije,  ali  je redovno skakalo sa 5 na 9. Nikakvog sistema ni hronologije. Taman pomislim da bi mozda mogao da bude suncavn dan, a ono se sve okrene naglavacke i pocne vjetar i kisa.   Ali dobro,  ne vrijedi se zamajavati onim na sta nemam uticaj. Svaka situacija ima nesto svoje, specificno i lijepo, samo treba zastati i pogledati oko sebe.

Dugo godina sam bezuspjesno pokusavala da se priviknem na klimu, ( i na jos kojesta),  ali mi je u neko doba pukao film, shvativsi  da nije problem u vremenu, vec u mojoj postavci zadatka. Valjalo je napraviti generalku u svojoj glavi, otvoriti vrata licne arhive i prelistati  fascikle, procesljati ladice i zaviriti po mracnim coskovima nesvijesnog. I onda redom… Sta sve covijek ne nade zastarjelog!  A covijek, ko covijek, naucen  da nista ne baca, vuce za sobom vrece kojakave skalamerije, zlu ne trebalo, a vamo, samo se smara i tako opterecuje vec poprilicno nakrcan procesor.

I onda, crveni flomaster na sunce i podvukoh cizu i to duplu, da se zna da  postoji zivot ispred , kao i, iza crvene linije. Ispred linije su puni ormari, puni ruksaci i teret na ramenima. U to se umjesase,  par ruku i cvrsta odluka da vise nema nikakve sentimentale i da sve sto nema svrhu i sto je  zastarjelo, leti van. I tako i bi!  I rekoh dovidenja starim kasetama, i trla baba lan po (vas ) cijeli dan, starim hitovima.  Pocela sam da se navikavam minimalistickom nacinu zivljenja u glavi. Odjednom je bilo mjesta i na policama i u ladicama, a i arhiva je odjednom postala preglednija, svijetlija  i manje natrpana. Poletila bi ruka pokadkad da napuni, da uglavi, da popuni prazan prostor, al’ se sjeti starog tereta, pa se brze, bolje vrati onoj drugoj i  poziciji skrstenih ruku, posmatrajuci nekim sasvim drugim ocima, onaj isti prazni  prostor, sto sad vise, niti cvili niti zapovijeda.

Ps.    Fotografija je sa jucerasnje setnje sumom. Izmedu dvije sume je proplanak i ovo predivno drvo. Obrati paznju na svijetlost  i kako se ona pokazuje u svom najboljem izdanju. Nenametljivo, a ipak tako mocno.

Ove sedmice sam na jesenjem feriju. Iskoristicu ga, izmedu ostalog da fotografijom, i putem bloga, docaram i priblizim - JESEN – , na moj nacin.