Viva la vida

Uh,ala je hladno! Ziva na termometru se zaustavila na 9 stepeni C.Nije li malo previse otislo u krajnost?Za prosli vikend sam bila na plazi,kupala sam se i suncala,a vidi sada.Hocu li sutra opet morati da oblacim toplu jaknu,pa tek sto sam je odstranila  iz gro plana.Ma u ostalom necu da razmisljam.Sta je tu je,ko da mi je prvi put,pa me nesto iznenaduje.Otvorila sam vrata balkona,mada osjecam pod stolom kako mi se polako noge smrzavaju.Pa,zasto ne zatvorim vrata,namece se logicno pitanje? Pa eto lijepo,volim svijezinu vazduha,lagani povjetarac koji njise grane i stvara suskavi zvuk u noci.I ako jos nije u potpunosti pao mrak,nebo su prekrili teski i mracni oblaci,koji lice na posljedicu nesretnog slucaja proljevanja farbe, boje dima na svijetli nebeski svod.

Veceras ne vidim zvijezde,mada znam da su tu,sakrivene pod teskim oblacnim prekrivacem.Nedostaju mi.U zadnje vrijeme uobicavam da stojim na balkonu u neke sitne vecernje sate i posmatram nebo.Pitam se, da li jos neko to cini kada i ja? O cemu razmislja i kojoj zvijezdi upucuje svoje molitve,svoje teznje i nadanja?Ako je usmjerio svoj pogled u istom pravcu,da li cu to osjetiti? Da li cu to prepoznati kao zov,koji ce odjecima zatreperiti u mom srcu?Hocu li se usuditi da mu odgovorim ili cu samo cutke,ugusiti svaki titraj i zadrzati stav promatraca? Nisam ti nikada rekla,vjerovatno  ni necu.Ovako je dobro,nema sta da se lomi,nema cekanja,nema ni proslosti ni buducnosti.Samo sadasnjost i priziv sjecanja,koji se ukaza kao blijesak munje,reakcija obicno dode naknadno.Ali ja se ne bojim  tog naleta.I kada dode i noge zaklecaju,ja ostajem uspravna,ne obaram pogled i celo.Drzim se  i ne opirem se vjetrovima,vec se njisem  ne pruzajuci otpor sili prirode,naspram koje sam sicusno zrnce…Povedi me nocas, na tren,pokazi mi prostranstva umjesto da o njima sanjam.Pruzi mi ruku i drzi je cvrsto,mogla bih da ti izmigoljim,da se predomislim i uhvatim sebe,kako grcevito stezem gelender balkona,otimajuci se tebi,moj vihore.

Volim plavu ruzu,mada ih rijetko vidam.Ovu sam dobila  na majcin dan.Valjda ne trebam reci od koga.To se zna.Mada je majcin dan vec odavno prohujao,tek sada sam je fino uramila i izlozila ovdje,da je pomirise svako,ko to zeli.Mada je ruza u plavoj boji,nema greske,mirise kao ruza i garantujem ne ostavlja plavi trag na vrhovima prstiju.

 I mada sam se zahvalila,evo reci cu opet,HVALA, od srca,plava ruza se ne dobija svaki dan.

Ma strample,manje vise,ali kada sam prosla pored odijela za carape,opazih ove nogare,koje su mi izgledale veoma smijesno.A ja vidim uvijek nesto smijesno oko sebe.Ma ne,ne radi se o nekoj neozbiljnosti ili o podrugivanju,vec cisto spontana reakcija na primjeceno.A ja svasta nesto primjecujem.Podignem glavu kada koracam i gledam u ljude koji mi idu u susret.Nije mi osmijeh od uha do uha,ali neko moje neutralno stanje lica je ,uglavnom sa diskretnim smijeskom.I volim da se smijesim,neovisno kako tezak dan da imam.Obicno,mnogo vise dobijem za uzvrat.Ljudi mi obicno izlaze u susret,mada od njih nista ne trazim.Ja samo osjecam za prirodno, da dam ono, cega imam dovoljno u sebi.Ponekad,bas kao i u ovoj situaciji prasnem i u smijeh,onako “solo”,bez nekog velikom motiva.Neko nece vidjeti nista smijesno u ovoj sceni,ali eto, ja sam se na trenutak sjetila stare, dugmetove pijesme i izhekla na brzake ovaj tekst.Kome nije smijesno,jako mi je zao,ali ja sam se svesrdno ismijala.Cemu? Stramplama,tekstu,mom monologu,atmosveri,onima koji su gledali sto i ja,a nisu pomjerili niti jedan misic na licu.I mozda najvise od svega,nasmijala sam se onima sto su vidjevsi mene i sami se nasmijali,ne znajuci zapravo svrhu svega.Ma zar je ona uopste bitna?Smijeh je bitan,jer lijeci i razgaljuje ,i obican trenutak pretvara u caraoban ,koji se lako mogao ispustiti,da sam kojim slucajem ukljucila  auto-pilot.I dobro je da nisam,radije bih kroz zivot manuelnim upravljanjem.

Danas je dan ustava.Ovoga puta je pao bas lijepo na cetvrtak,koji se zajedo sa petkom privezao za vikend.Tako da sada imamo cetiri slobodna dana.Ljepota!Vrijeme je fantasticno,mada je i to, kao i sve drugo, relativna stvar.Nisam sigurna da bi se zemljoradnici slozili sa ovom konstatacijom.Zemlji je trenutno veoma potrebna voda,da bi se usijevima dala sansa  opstanka.Ali ne najavljuju kisu.Strujanje visokog pritiska se nalaze iznad Skandinavije i dok god je tako,od padavina nema nista.Ja licno se ne bih pozalila,jer sta ljepse nego ustati ranom zorom, na neradni dan i popiti prvu jutarnju kafu na balkonu,okruzena cvijecem,pojem ptica i tisinom ljetnjega jutra,prije nego sto se dan zahukta i unese zamor i buku gradskoga pulsa..

Nije proslo dugo,a ulicom je proklizo sladoled - kombi.Ima instalisano zvono i kad prolazi ulicom,zvoni poput crkvenog zvona i time daje do znanja da je u tu,negdje u blizini.A onda,na brzinu treba zgrabiti novcanik u ruke i pohitati kombiju u susret.Tako sam i ja danas uradila.Zaista se ne sijecam kad sam zadnji put kupila sladoled na ovaj nacin.U nasu cetvrt dolazi cetvrtkom,svakih 14 dana.Cesto se razmimoidemo i tako od sladoleda ne bude nista.A imaju svega.Sam kombi je u stvari manji pokretni zamrzivac.Na vratima su naslikani svi produkti koje imaju.Tako da se mogu kupiti sladoled torte,koje mnogi kupuju za djecije rodendane,zatim,sladoledi,oni bezkaloricni,pravljeni na bazi sokova i naravno oni tezeg kalibra,sto se lijepo hvataju na bokove.Sladoledi se ne prodaju na komad,vec na veliko,u kesama ili kutijama.Dali su mogucnost pojedincu da kupi samo jednu zeljenju vrstu u pakovanju ili neku vrstu miksa,kao familijarni paket sa raznovrsnim sadrzajem.Ja licno,nisam neki veliki ljubitelj sladoleda ali tu i tamo pojedem po neki.Ali ako ga ja nisam bas neki ljubitelj,ima ko je i zato ga uvijek imam dovoljno  u zamrzivacu.Onog iz kucne radinosti ili kupljenog,nije bitno,smazu se istom brzinom.Munjevitom!!! Danas sam,kao i desetak zadnjih godina kupila “Magicnu mjesavinu”,naravno najvise zbog juniora.U paketu ima,ako se ne varam 36 komada.Tako da sad imamo sladoleda za neko vrijeme.E toliko o sladoledu.Ja bih radije popila jednu casu hladne limunade.Doduse,trenutno nemam limuna u kuci,pa cu probati sa Laimom.Napravicu veliki bokal,natrpati leda do polovine,izcijediti laim  i zasladiti.A onda,na balkon sa bokalom,casom i knjigom “Dvoje”,da uzivam i da se suncam.Za danas nemam nista na programu sto sam obavezna da uradim.Ovaj dan ce biti u znaku punjenja baterija.Necu misliti ni o cemu sto ce remetiti ovaj prekrasni dan,jednostavno uzivacu u njemu….Sunce se podize na horizuntu,temparatura sa polako penje i mada ja ne mogu dotaknuti sunce,ono je dotaklo  mene.

Sitni sati.Svijet je utonuo u tisinu svojih pernatih laguna,dok ja eto,bauljam po stanu i sve kao hocu da se pozdravim sa majem i zvanicno pozelim dobrodoslicu ljetu.Noc je izuzetno topla i tiha.Podjsjetila me je na prekrasne veceri na Kritu,prije nekoliko godina u nazad..Krit je fantasticno ostrvo,puno istorije,tradicije i kontrasta, koji lako upadaju u oci prolaznika.Kada se dode iz Danske, u kojoj je sve uredeno i blago receno perfektno,barem vizuelno,onda vrlo lako u oci upadaju manjkavosti na Kritu..Ali ,te manjkavosti nisu nesto sto turistima moze pokvariti dan,osim ako neko i dalje smatra da se ferijem treba upravljati planskom tacnoscu i perfekcionizmom.Ja licno, smatram da maleni nedostaci,na najbolji nacin pokazuju ,zivot u stvarnosti.Mi ljudi smo neperfektni,bas kao i zivot i uslovi koji su podareni covijeku, na ovoj zemaljskoj kugli.Kada ugledam nedovrsene ili razrovane trotuare,prepune kante za smece,sumnju u tacnost gradskog autobusa,to mi ljetovanju upravo i daje neki sarm.Sta cu od perfekcije,nju imam svaki dan.Ta vizuelna pedanterija s vremena na vrijeme mi daje osjecaj da i sama moram da budem perfektna,a ja to necu…Sjetih se gradskog autobusa,koji je vozio od naselja Agia Apostoli,pa do centra grada Hranje.Karte za autobus su samo neznatno skuplje od taxija,ali je uzitak neuporediv.Autobus ne vozi glavnom cestom, nego se uvija kroz turisticka naselja i jednim dijelom vozi uz obalu.Sofer je vozio kao sumanut i to je davalo osjecaj kao da sam sjedila u karuselu.U autobusu su bili vecinom turisti, koji su se grcevito drzali za stange i za rukohvate sjedista ispred sebe.Ja sam cijelu voznju dozivjela kao jedan uzbudljivi dogadaj.I mada mi je srce u par navrata odskocilo do grla,to me nije ni malo sputavalo da uzivam u cinu, ove lude voznje.Voznja je trajala petnaestak minuta.Kada smo stigli na zadnju stanicu, mnogi su sa odusevljenjem ali i sa blago prebjedelim licima, napustili autobus.Skoro pa sam sigurna, da su u povratku za svoje hotele odabrali taxi…Na tom ljetovanju sam se upoznala sa barmenom,koji je radio u baru do hotelskog bazena.Interesantan covijek,mudar, pun ponosa i zivotnog iskustva.Tada mi je ispricao jednu od mnogih prica,vezanu za dogadaje i susrete, sa turistima, sa kojima je dolazio u kontakt,tokom bezbroj godina prodenim u ugostiteljstvu.Pomenuo mi je jednog njemackog turistu,koji je prokomentarisao kako je turizam donio ,kako Grckoj,tako i Kritu,bolji standard i blagostanje.Rekao je jos uz to,nesto u stilu, sta bi oni, da im nije turizma?Na tu konstatacuju, moj mudri poznanik mu je odgovorio sa ponosom:”Mi smo ovdje zivjeli generacijama i generacijama.Odrasli smo na kozijem siru,maslinovom ulju i hljebu, i kao sto vidis,prezivjeli smo.Mi se ne bojimo neimastine,mi smo se kalili u njoj!”……Kada mi je to rekao,srce mi je zakucalo kao kanta i mada ne poznajem na svojoj kozi, nedace i proslost ovog ostrva,osjetila sam ponos,sto je u stvarnosti nesto, sto mi je sasvim blisko i prisno.I tako… i danas kada neko pomene ostrvo Krit ,ja se sjetim njegovih rijeci,koje potvrduju moju tvrdnju da materijalne blagodeti,cesto odmicu covijeka od sustinskog,od srece u jednostavnosti,koju novac jos nikada do sad nije uspio kupiti.Novac moze kupiti okvir,ali ako covijek nije sposoban da oslika pejsaz sa svojim licnim vrijednostima i sadrzajem i sa bojama koje je on sam izmjesao,onda okvir nema nikakvu svrhu,osim da mozda bude,ram za nekoliko poza….. cesto namjenjenih za i samo zbog publike.

Opaaa !!!!

Dobar vikend svima!

A sad kad vec pisem o cvijecu,moram pomenuti da sam prije nekoliko dana ugledala fantastican prizor.U centru grada kod jedne cvijecare,spazim veliki Manov kamion sa prikolicom.Vrata otvorena,ali sa strane kamiona.Postavljene stepenice i vidim da neki momci iznose kante sa cvijecem i unose ih u cvijecaru.Ja zastanem i pogledam u unutrasnjost kamiona.Naravno koliko je to bilo moguce,a da ne ispadne da direktno i znatizeljno zabadam nos gdje mi nije mijesto.A u autobusu,ogromne police i blago receno, prkrcane raznovrsnim cvijecem.Sve je slozeno perfektno, buket do buketa,tako da su svi cvijetovi okrenuti prema vani.To je zaista bio prizor.Zadrzala sam se kratko,mada sam pozeljela da udem u kamion i razgledam unaokolo.Koracajuci dalje,jos jednom sam se okrenula i zapazila da je kamion Holandske registracije….E bas ti Holandani razradise biznis oko cvijeca do savrsenstva.I neovisno, kiliko sam pokusala opisati prizor u kamionu,to je ipak jedino dojmljivo,kada se covijek, sam svojim ocima uvijeri…Ili sam ja mozda skroz odlijepila za cvijecem.Bice da je od svega po malo.

Jutro je osvanulo obavijeno sivim prekrivacem.Kisa pada u intervalima i primjecujem da nema, skoro ni daska vijetra.Sa vremenom je uvijek tako nepredvidljivo.Vikend je bio prelijep,suncan i topao,ali je puhalo,kako to vec samo zna, na ovim prostorima.Danas se vijetar smirio,ali nigdje sunca.Podsjecam se, da je konac maja mijeseca i da bih potvrdila tezu,posmatram prirodu i u daljini veliki bijeli jorgovan.Na radiju,prekrasna klasicna muzika,potpuno opustajuca i harmonicna.Upalila sam uljanu lampu i nakapala nekoliko mirisljavih kapi ulja lavande.Veoma volim miris lavande.Uvijek se sjetim djetinjstva i kesica sa lavandom u ormarima.Odjeca je uvijek odisala nekom nenametljivom lakocom i prozracnoscu.Tu tradiciju sam i ja sacuvala.Cesto na stolu,pored kopjutera drzim kesucu sasusene lavande.Na trenutak zatvorim oci,duboko udahnem miris polja,zamislim da sam legla izmedu redova lavande na ogromnim plantazama u Francuskoj.Mada nisam dozivjela tako nesto,to me ni malo ne sputava da mastam,da se vinem bas tamo gdje me dusa ponese i gdje mogu osjetiti najdublji kontakt sa mojim izvornim bicem.Danas sam tiha,pokreti su usporeni,misli ne vrludaju,vec osjecaju svaku i najmanu promijenu.Svaki zvuk i titraj koji prozima moje bice, kao da mi govore da je sve u redu i u najnjeznijoj harmoniji.Na radiju svira Madam Batterfly.Ponese me pijesma,rastereti me svega i vinu me tamo gdje nema nikakvih granica,tamo gdje se sve osjeca tako duboko,nesputano,bas kao djecija igra.Utemelji me u sadasnjost, u jedino opipljivo stanje,gdje moc proslosti i razmisljanja o sutra,gube svaku moc i intenzitet.Ne zelim napustiti ovaj trenutak,kada osjecam stabilnu vezu sa tlom,sa univerzumom koji mi je sirom otvorio vrata dalikih prostranstava,koji danas mirisu, mirisom lavande i daju ovom jutru,okus spokoja i prozracnosti.

Kao nekad ,iz travnjaka su promolile glave,slatke male,bijele baba Janje.Sagni se uberi buket za sebe ili za nekog tvome srcu dragom.Ne kosta nista,osim malo truda.A rezultat je zagarantovan.Najmanje jedan osmijeh,sto nije ni malo beznacajno.A osmijeh je kao krug na povrsini vode.Bacis kamicak i sta se desava?Od kruga postaju…. krugovi.Nek’ se desi, da jedan osmijeh potakne drugi,drugi treci,i tako ko zna koliko daleko…… Ako se ja pitam,beskonacno daleko!

 Maslacak,nekako uvijek rado viden kao sastavni dio slobodno rastucih travnjaka.No,kada se radi o bastama,ovaj cvijet naglo postaje predmet frustracije.Njemu tu,kao da nije mijesto.On crpi hranljive sastojke iz zemlje i time daje manje mogucnosti vrtnom cvijecu da se razvije i nade optimalno mijesto pod suncem.Ali Maslacak nije samo korov,nego je i cvijet,sto se ne smije zaboraviti.On je sinonim za prezivljavanje.Njegove odlike,pripisuju se ljudima koji su imali tesko socijalno naslijede.To su oni ljudi,koji su imali slabe predispozicije da se razviju i odrastu,kao kompletan covijek..Njih su odmah u startu opecatili kao one,cija se buducnost ni malo nece razlikovati od zivota koji su vodili njihovi roditelji.Ali ljudi- Maslacci,imaju nevjerovatnu moc prezivljavanja.Oni su u stanju iznijeti sav teret svog teskog naslijeda i stvoriti za sebe zivot,onakvim kakvim ga zamisljaju.Nista ne moze stati na put takvim ljudima.Oni su naucili,jos veoma rano u svom dijetinjstvu,sta znaci borba i odgovornost.On su naucili oslanjati se samo na svoje sposobnosti i vjerovati samo u ono, sto su sami u stanju da ostvare.Poznajem nekoliko ljudi-Maslacaka.Upoznata sam sa njihovom istorijom i njihovom borbom.S vremena na vrijeme osijetim na kratko i  tezinu njihove preteske bagaze.Ali oni se nikada ne zale.Naucili su da zagrizu gorcinu,bez da neko primjeti promjenu na licu.Niko nema tako fantastican smisao za humor i samoironiju,koja je ponekad,tuzna i bolna, ali i zbog humoristicne interpretacije,ponekad i smijesna..Ako se osvrnemo oko sebe,mozemo primijetiti da Maslacak osim sto nice na travnjacima i u bastama,takode izrasta na najcudnijim i nemogucim mjestima.Izraste cak i iz betona,gdje pronade minimalni procijep,da bi se domogao svijetlosti i zivota.Maslacak,zeli zivot i bori se za svoj opstanak u prkos slabim predispozicijama da se izvuce,da se provuce kroz uzane pukotine, da bi konacno ugledao svijetlo dana i nikao.On se ne libi, kada treba da zgrabi priliku koja mu se ukaze.Zato ne mogu,a da mu se ne divim i da ga ne postujem,jer zeljeti zivot nije nesto sto se podrazumijeva,vec nesto za sta se svesrdno bori., I dok god sunce obasjava ovu nasu sicusnu planetu,ima nade za mijesto pod suncem.Maslacak je zivi dokaz za to.