Boje, sum, glas i zov - hvala za odgovor

Najavise oluju i kisu, ali ja za to nisam marila. Zapravo, i  zeljela sam da budem tu kad nevrijeme pocne da vitla i pokazuje zube. Obicno, kada setam plazom, u ovo doba godine, nekako sve mi  postaje mnogo jasnije. Nekako,  tu uvijek dobijem odgovore na moja pitanja. Tu mi se kockice tako fino sloze, i tu se uvijek pokaze da je vrijedno biti strpljiv. Zaista, ne treba nikad prestati upucivati svoja pitanja ka izvoru svih pitanja i odgovora. O tom mijestu se ne mora imati nekakva posebna predodzba, neka stvorena ideja ili  slika. Vazno je da se pitanje postavi iskreno, od srca i da se onda nacule usi. Odgovor ce doci. On zaista uvijek dode. E sad, hoce li se nama svidjeti odgovor ili ne, to je druga prica, ali odgovor uvijek stize, i to najcesce kada mu se najmanje nadamo. Nije to nikakav hokus pokus, ( do koga inace ne drzim), to je jednostavno kao dva i dva. To se obicno dozivi kao neka A-ha! - spoznaja.  Jednostavno stvar legne na najprirodniji nacin na svoje mijesto.  I  to je to.

*

Setnja uz more je za mene, praznjenje glave od misli i od kojekavih mentalnih slika, vid rekreacije i nista manje, izvor inspiracije, u svakom pogledu. Priroda je vitalna i potpuno u skladu sa svojom svrhom postojanja. Jedna ruza je uvijek ruza. Ona ne zeli biti tulipan, niti zeli da je neke druge boje. Ona cak i trnje svoje prihvata i ne buni se. Sta vise, to trnje joj daje dubinu, bez koje bi ona inace bila samo mirisljava ljepotica bez nekog posebnog  i dubljeg sadrzaja. To me je podsjetilo na neke fantasticne price o uspijesima ljudi koje je zivot sibao i krnjio, kao i strugao,  krupnozrnastim smirgl papirom. I onda spoznam da je upravo u toj prici taj sadrzaj koji me pomijera, koji mi nasilji usi i usmjeri ih kao antene prema onom koji ima nesto da kaze o zivotu. Njegovo je lice mozda izborano, njegove ruke su grube, njegova leda su mozda povijena, ali njegove oci…. Te oci govore sve. One imaju neku magnetnu privlacnost, neku dubinu koja na trenutak plasi, a vec sljedeci plivas i ne osvrces se ni na daljinu niti na dubinu. I onda znas da sve ima svoju svrhu i da covijek moze biti izuzetno bogat, ma kako daleko on bio od danasnjeg poimanja bogatstva. I zato ta vijecna zed i glad za dubinama, za novim horizontima, za  konzistencijom za harizmom i za ljepotom duse koja se uvijek i iznova izdigne i zasijeni svaku, materijanu oronulost.

*

Fotografije su sa setnje. Bilo je veoma hladno i puhalo je, zesce. Ja sam se dobro upakovala i setnja mi je istinski prijala.  Sve sam uspijela nekako da uklopim u nju. Ponijela sam sa sobom kesicu za skoljke,  za interesantne kamicke, perca i sve ostalo, sitno sto pronadem zanimljivo na plazi. Ponijela sam vodu i nekoliko klementina, pa sam i pauzu uspijela da napravim, doduse nesto kracu. Kome se  uostalom sijedilo na tom brisanom prostoru?  Dok se kreces, sve je ok, cim sjednes, svira i pored i kroz tebe.

*

Svijetlost se mijenjala iz trenutka u trenutak. U ovo doba godine, nebo je zaista dramaticno i fantasticno za fotografisanje. Mislim da smo trenutno oko 18 sati u mraku. Ostatak, neki polumrak, neko razvuceno sivilo, predvecerja. Sad je,vise nego potrebno nabaciti neke boje na ovu tminu. Fotografisanje je jedan od vidova ali nemam mogucnosti za to svaki dan. Zato sam se okruzila nekim veselim i zivim bojama i aktivnostima koji unose boje u moj zivot. Njih se drzim, njih plesem i gledam. Njih slikam, njih sanjam i o njima mastam. One su ofarbale moje rukavice i  sal, ali i moju kapu, ako je slucajno izgubim u ovom mraku, da mi vrisne i upadne u oci.

                             Evo boja, jedna do druge, onako kako ih ja vidjeh.

                          E sad se ti sigurno pitas sta je ovo. To je drveno molo.

                          Ima mali prostor izmedu greda.

                         Onda to odprilike ovako izgleda, po principu oblatni.

                         Greda, more, greda, more. Apstraktno?  Stacu, tako sam zasarafljena.

                           Plicak, valovi, morska pijena…

                          Klasika, a ipak, nije.

                          Nista sa prirodom nije obicno.

                          Sve je jedinstveno,  svijeze i novo,

                          ma koliko puta  da vratis pogled na isti motiv.

 Jedno od mola je pocelo da trune (najvjerovatnije) i stare grede su razmontirane

i naslagane na plazi. Ja sam se naravno odmah uhvatila tog motiva i na svakom

milimetru, mogli su se primijetiti tragovi prolaznosti, morske soli i valova, sto je

za mene bio pravi fotografski banket. Hvala za to !

 E, to je to molo. Blokirano dok se ne obnovi.

 Opet, ista plaza, isto more. E nije! Svijetlost je drugacija,

automatski je i dozivljaj drugaciji. A val, kao pozdrav od

onog sto kraj neke vode stoji, miljama daleko od mog pogleda.

Ima li val glas? Ima, dok god ne misli da je sam,  da je velik i

neustrasiv.   I …… dok god zna da je on dio cijeline, dio mora,

dio ogromnog udisaja i izdisaja vijecnosti.

 Pojavi se i sunce. Onako diskretno, decembarski. A more, kao ogledalo.

 Rasprsi svijetlost i pretvori je u blistava stakalca. Sve se ozari, diskretno

i odmjereno. U tome  i jeste ljepota. Kako je samo malo svijetlosti dovoljno

da otkloni tamu! Ali, da bi primijetio/la tu malenu svijetlost, moras gledati,

istinski gledati.

About these ads