Zlatne osamdesete

Styx,americka rock grupa,oformljena sedamdesetih godina.Sjecam se ,bila sam 7. razred os,kada sam kupila njihov prvi album.Neko je svoj dzeparac trosio na nesto, sto je imalo znacenje za njega,a ja sam moj ,uglavnom samo za ploce.Stajala sam u redovima pred Jugotonom i trpila guranja i nepodnosljivu guzvu.Sve to, samo da bi nabavila zeljeni album.Styx-i su se redovito okretali na mom gramofonu.Obicno na poledini korica LP-ija,bio je odstampan tekst svih pjesama, koje sam ucila sa velikom strascu i entuzijazmom.Muziku sam slusala uglavnom glasno,mnogo glasnije nego sto je bilo podnosljivo za raditeljske usi.Ali oni su bili tolerantni i puni razumijevanja za muziku,koja je i tada,kao i sada,uvijek nalazila prioritetno mijesto, na listi – „Ne mogu bez.“Ali u to vrijeme ,nisam smatrala da sam nesto posebno privilegovana ,jer je mentalitet mladosti uvijek imao dozu egoizma i vrcenja oko svoje ose.Danas na sve to gledam zrelijim ocima, i posto se stvari vrte u krug,a danas sam i  sama roditelj, i znam kako je kada, muzika tutnji satima iz sobe na kraju hodnika.Trudim se da budem tolerantna,znam i sama koliko prostora  zauzima i koliko je vazna, muzika u mladosti. Ona mi je i samoj definisala stil.

 

Mr.Robato,je jedna od pijesama koja je obiljezila ´80.Vrtila se na radio stanicama i time priblizila ovu grupu siroj populaciji.

Reunion -Chicago – 1995.Uh,voljela bih da sam mogla prisustvovati tom koncertu.Ako dopustim fantaziji da rasiri svoja krila,onda imam potpuno jasnu sliku,koga bih voljela da sam mogla ,povesti na taj koncert.Moju drugaricu iz djetinjstva,koja je na moju veliku srecu i radost,djelila moj muzicki ukus.Bilo bi divno, sigurna sam.Bacile bi u pozadinu nasu svakodnevnicu,obaveze i sl.Skakale bi kao ofurene vrelom vodom,drale bi koliko nas grla nose,nezaboravne  tekstove i uzivali u atmosveri,zajedno sa mnostvom ljubitelja njihove muzike.Obozavam da gledam reunion koncerte,da bacim pogled na publiku i prepoznam sebe u licima,koji likom ne obiljezavaju vise, prvu mladost,ali zato su simbol vjecne mladosti,koja nema nikakve veze sa godinama.Predivna je cinjenica,kada covijek zna da nije sam,da na ovoj planeti jos uvijek tinja baklja kasnih ‘70 i zlatnih ‘80.Ne znam zasto,mozda zvuci pomalo prepotentno,ali imam neko osjecanje u sebi,da ove nove generacije,mislim na one rodene zadnjih 20tak godina,su zaista propustile nesto vazno,a to vazno su,ni manje ni vise ,nego“ Zlatne ‘80 -te.“

 

Ovo je bio ponovni osvrt na kasne ‘70 i zlatne ‘80.Sigurno,ne i posljednji.