Oslonac

Jedan vapaj,
potreba da sam tu,
da sam jaka,
da mogu da utjesim,
da postavim rame,
da slusam svim culima,
da ustupim prostor,
da se ne prepadnem svoje slabosti,
da kormilo ne preuzme,moja snaga,
vec da moja snaga osnazi tvoju,
za odluke koje donosis sam,
nalazeci prostor u haosu
nalazeci mir izmedu dvije
uzkovitlane misli.

Samo ti spavaj,
predahni u snu,
ja cu drzati strazu,
ja cu biti oslonac,
meki jastuk ispod glave,
korijen sto drzi stablo,
grana sto drzi pticu,
ptica koja leti snazno,
vodena instiktom za opstanak.

I dok se ljulja brod na pucini,
ja sakupljam polupanu parcad
i drzim glavu visoko iznad krsa,
iz strpljenja crpeci snagu.

Proci ce,
smirice se vjetar,
luku ne vidim,
ali znam taj pravac,
Pustam da se uzburlja,
pustam da se skrsi,
sto se skrsiti mora.

Jer,ponekad je potrebna bura
tjeskobu da rasprsi,
uvjeri te da znas da stojis
i kada kosi,
ostavljajuci u plucima prazninu
jedan novi prostor
za tek osvjezeno osjecanje
lakoce disanja i rasterecenosti.