Mogu te naci samo na jednom mijestu…

Kada zamor zatvori vrata za sobom,ostaje grudva,gusto satkane tisine.Osjecam je,ugnjezdila se u dusu i trazi od mene paznju.Smijem li joj prici,barem ovlas dotaknuti?Smijem li je pitati koja je svrha,tog naglog pritiska na cula?Jesam li budna i da li je posmatrac,oran za skok sa visoke stijene u dubinu tjeskobe?Dvoumim se,strah me je dubina.Sta ako potonem,sta ako kroz tunel mraka ne uspijem ugledati svijetlo?Sklapam oci,brojim svaki udisaj i izdisaj.Nisam ja,ta koja pokrece dijafragmu,niti sam ja,ta koja odreduje umiranje i radanje celija u tijelu.Koliko puta tako umrem,a da to uopste ni ne primjetim?Koji savrseni sistem preklapanja! Toliko savrsen da ni jedno moje culo ne moze opaziti ovaj dualitet.

Jos uvijek zmirim,osjecam energetsko polje u tijelu.Struji  i tece,i osjeca se kao blagi talas pun trnaca.Zivot burlja,lava zivota protice venama kao rijeka,oglasavajuci se redovitim otkucajem pulsa.Zamisljam snop zute svijetlosti i saljem je u dubinu.Okruzila je srce i tu se i zaustavila.Nije mogla da prode,primjetila je otpor.Razotkrila je mjesto gdje se tjeskoba ucaurila,zabacila sidro i prigusila otkucaje.

Svijetlosti mocna,ne napustaj me sada! Ko ce sastrugati sve slojeve,ko ce srcu sacuvati sjaj?Ko ce mu pokazati put iz vecernjeg lavirinta,maglom prikljestenog,do prozracnosti jutarnje lakoce,ako ne ti?Svijetlosti,raskini sve obruce,raspusti svu strazu i reci im da su slobodni.Reci im da ih ne trebam vise.Otvori vrata na utvrdi i kad udem svaki kamen pretvori u pijesak.Vremenom,odnijece ga vijetar.Osvijetli svaki ugao i onaj najmracniji,tamo gdje svijetlost nikada nije usla i skini okove, svemu sto je zatvoreno u tamnice mraka.A ja cu se drzati mirno i po strani,i necu navoditi oluje i kosmare na tvoju stranu.Necu danas na vjetrenjace,necu izigravati Sizifa,pusticu sve neka tece.Neka sve bude,neka samo bude!

Kisa je padala cijelu noc.Vjetar je divljao i licio na neukrocenu goropad,a prozori su se tresli i cvokotali vjerujuci da ce okviri izdrzati bitku.Kao da je neman,uzela mrak i kisu pod svoje,pa se sa njima satima rve i mjeri pesnice.Jutro su docekali izmoreni i osamuceni od silnog lumperaja,a jos uvijek kao da im nije dosta,kao da vode bitku do posljednjeg covijeka.Nisu ni primjetili dolazak jutra.

Probudila sam se iz kosmara,primijetila malenu plavu fleku,kao osmijeh,na tamnom i prijetecem licu jutra.Obratila sam paznju na zutu svijetlost,osjetila sam da je probila obruc.Nema nazad puta.Svijetlost nadire sa svim raspolozivim trupama i drobi tamu kao grumen soli u saci.Vise nije bilo sumnje,svijetlost se ponovo uselila u srce,razmotala ga u cas,bas kao sto nestrpljive ruke djeteta odpakuju dugo ocekivani poklon,trgajuci papir munjevitom brzinom.

Iz grudi ponovo odzvanja otkucaj,toplina zivotne lave struji venama, obasipajuci me svojom toplinom.Sada mogu opet, jutrom da se nadam,mogu i kada nisi tu ,na tvoje rame da spustim glavu i ti se neces odupirati.Znam! Sutacemo tako skupa,ne otimajuci srcu otkucaj, ne ucutkujuci ga,onda kada on salje poruku,koju rijeci samo znaju da oskrnave.Pusticemo srce da se razotkrije i necemo kriti, ono sto nam ono kaze.Sve drugo bila bi laz,sve drugo bio bi bjeg,a rekli smo necemo od njega bjezati vise.

Reci mi ako hoces.Zar nam nije lijepo ovdje i sada,rastereceni od svih uslova,od ocekivanja i planiranja. Hajde da pustimo srce da nas nadvlada,neka zakoraci,ma kako nesigurno bilo.Ako i padne,podice se,tako je svaki put kad se izmakne podpora.A mi cemo posmatrati izrastanje novih krila,iz mjesta gdje su nekada bili oziljci od bitki.Pusticemo, nek se vinu i nista vise nece da nas brine u bezgranicnom prostoru,u kome smo ti i ja danas ukrstili puteve.

 

 

Pomisli da jesi,

pomisli da si se probudio

pomisli da se moze

pomisli o ljepoti slobode,

ja ti je dajem,

slobodan si jedino blizak

i kada si tu 

i kada si zimski ziman.