Brodovi

     

Dok dublje u kopnu vlada polutama,svijetlost uz more je pravi praznik za oci.Ogromno prostranstvo otvorilo se ispred mene i boje koje su se ukazale, imale su poseban intenzitet.Igra boja,prelamanje zraka,ogleda se na mirnoj povrsini vode i na mjestima gdje sunce ljubi more,nastaje na milione vizuelnih kristala koji svjetlucaju i daju vodi magicno bljestavilo.Brodovi klize tiho,prelaze posljednje kilometre do svog konacnog odredista.Luka je tu,nazire se.Pogled na brodove izaziva zelju za putovanjem,ali samo na tren. Brzo se vracam u sadasnji trenutak i shvatam da ja,zapravo i ne zelim nista vise ili bolje.Ja vec osjecam ljepotu ovog trenutka,osjecam je kroz nozdrve,usi, oci,na kozi i ispod nje.Koracam pjeskovitom plazom,osvrcem se da vidim svoje tragove,pa se onda ponovo okrecem ka vodi i znam, da mi u ovom trenutku nista ne fali.Sita sam,ne osjecam zed,toplo mi je,dobro se osjecam.Ta cinjenica me opusta i kao da me istovremeno rasterecuje od nekih ocekivanja.Podsjecam se jos jednom, sta je vazno za mene i koliko je bitno da i dalje cvrsto drzim svoj pravac i slijedim svoju intuiciju.Znam da ne smijem zaboraviti, koliko je vazno da sacuvam osjecaj zahvalnosti u sebi.A toliko toga ima, zbog cega je vrijedno gajiti zahvalnost.U ovom trenutku je to duboka zahvalnost, prema mogucnosti da spoznam vrijednost, moci sadasnjeg trenutka,jer ono sto je proslo, bezvrijedno je iznova analizirati,a budocnost je nepoznata.Postoji samo sadasnjost,ovaj trenutak dok disem i kada sam svijesna,zvukova koji me okruzuju,boja,mirisa,osmijeha koji mi neko pruza u prolazu,sjaja u ocima onog koga posmatram,mada o njemu nista ne znam.

Slusam more,opazam let galebova,docekujem i ispracam brodove i pozdravljam ih tiho u sebi.Oni to ne znaju,a zar je to uopse vazno? Ja sam tako htijela i to je sasvim dovoljno za mene.