Vamos a bailar

 

Flamenko,kao poezija i strast,kao borba demenona sa andelom,kao „Oda radosti“ ,zivotu i svemu sto on sa sobom nosi , za mene je umjetnicki izraz,koji na tako fascinantan nacin sjedinjuje, sve odlike zivota.Jos,kao mala,bila sam zadivljenja ovom jedinstvenom fuzijom plesa i muzike.Zamisljala sam da sam flamenko plesacica i odjevena u posudenu garderobu moje mame,sate sam provodila pred ogledalom,pokusavajuci oponasati pokrete gracioznih umjetnica svog zanata.Nisam postala flamenko plesacica,ali ljubav prema muzici i plesu Andaluzije,nikada nije u potpunosti izcezao..Danas,kada je vizuelni pristup svemu sto pojedinca zanima,samo jedan klik daleko od nas,rado gledam i uzivam u ovom umjetnickom izrazu.Kad me muzika ponese,ja se jednostavno prepustim talasu i intuitivno zaplesem ples,za koji na zalost ne posjedujem nikakvo tehnicko znanje.Ipak,ko mi moze zabraniti,da budem gospodar svojih htijenja i krojac svoje srece? Niko! Uvijek sam voljela da plesem i rado sam plesala u svim mogucim i nemogucim prilikama i mjestima.To i sada rado cinim,mada nema tako mnogo prilika,kao nekad.Flamenko je pun naboja,energije,gracioznosti,ritma,strasti,patnje i srece.To se da primijetiti,kako kroz virtuoznost gitarista,preko pjevacice,koja kroz svoj glas izkazuje emocije ,pa sve do plesacice,koja mora biti u stanju da prati i  istovremeno, vjerodostojno izrazi emocije glasovne poruke.Ako se posmatra tijelo plesaca,lako se zapaza,da svaki dio tijela je prica ili emocija za sebe,ali oni su povezani nevidljivom niti,koja dolazi do izrazaja,kada se posmatra tijelesni izrazaj u cijelosti.Posebo me dojima izraz lica plesaca,koji bez i jedne rijeci uspijeva da pretoci u citljivo, svaku neizgovorenu rijec ili emociju.

Flamenko je relativno mlad pokret.Nekom prilikom sam procitala da seze 300 godine u nazad,ali korijeni datiraju, znatno dalje.Kada kazemo Flamenko,obicno ovaj izraz dovodimo u vezu sa Spanijom i njenim juznim dijelom Andaluzijom,mjestom gdje zive veliki broj roma,koji su kroz Flamenko uspijeli, skrenuti paznju svijetu, na sebe i na svoje korijene ,na muzikalnost i kreativnost ovog jedinstvenog muzicko-plesackog izraza,karakteristicnog za ovo podrucje.Posmatranjem pokreta i duboko unosenje u muziku,govori mnogo o ljudima iz ovog podrucja.Govori o njihovoj pojedinacnoj i kolektivnoj borbi i istoriji,koja se kao neki genetski kod utisnula u covijeka tog podnevlja. On  neprestano struji krvotokom i pretvara svaki uticaj spolja, u ples opstanka i ples zivota,koji samo oni, koji se i te kako usuduju, osjecaju zivotno strujanje,bez filtera i fasada.Romi veoma vjesto uspijevaju integrisati i prihvatiti u sebi zivot kao poklon,a ne kao kaznu,cak i kada je matereijalnog dobra,generacijski bilo knap.Izvori i pulsirajuci punktovi na venama zivota,nalaze se daleko od sjaja i raskosi.Oni koji znaju da osjete i prenesu poruku ljubavi,kao i patnje,  bogati su ljudi,jer se usude da vole i da to pokazu.Usude se i da puste suzu,jer je njihova,jer je iskrena,jer je ljudska.Romi znaju da se raduju u prkos svemu.Dalo bi su tu svasta nesto nauciti o zivotu od njih.Ne znam kako drugi ljudi dozivljavaju Flamenco,kako ga tumace i gledaju na njega ?Neki mozda samo kao neku virtuoznost,sa cim bi se djelimicno slozila,ali za mene je Flamenco vise od toga.On je jedan od mnogobrojnih razloga zasto je vrijedno bezbroj puta ponoviti,cak i kad je tesko…… „VIVA LA VIDA“.

Oleeeeee!!!!