Kan,kan nogari

          

Ma strample,manje vise,ali kada sam prosla pored odijela za carape,opazih ove nogare,koje su mi izgledale veoma smijesno.A ja vidim uvijek nesto smijesno oko sebe.Ma ne,ne radi se o nekoj neozbiljnosti ili o podrugivanju,vec cisto spontana reakcija na primjeceno.A ja svasta nesto primjecujem.Podignem glavu kada koracam i gledam u ljude koji mi idu u susret.Nije mi osmijeh od uha do uha,ali neko moje neutralno stanje lica je ,uglavnom sa diskretnim smijeskom.I volim da se smijesim,neovisno kako tezak dan da imam.Obicno,mnogo vise dobijem za uzvrat.Ljudi mi obicno izlaze u susret,mada od njih nista ne trazim.Ja samo osjecam za prirodno, da dam ono, cega imam dovoljno u sebi.Ponekad,bas kao i u ovoj situaciji prasnem i u smijeh,onako „solo“,bez nekog velikom motiva.Neko nece vidjeti nista smijesno u ovoj sceni,ali eto, ja sam se na trenutak sjetila stare, dugmetove pijesme i izhekla na brzake ovaj tekst.Kome nije smijesno,jako mi je zao,ali ja sam se svesrdno ismijala.Cemu? Stramplama,tekstu,mom monologu,atmosveri,onima koji su gledali sto i ja,a nisu pomjerili niti jedan misic na licu.I mozda najvise od svega,nasmijala sam se onima sto su vidjevsi mene i sami se nasmijali,ne znajuci zapravo svrhu svega.Ma zar je ona uopste bitna?Smijeh je bitan,jer lijeci i razgaljuje ,i obican trenutak pretvara u caraoban ,koji se lako mogao ispustiti,da sam kojim slucajem ukljucila  auto-pilot.I dobro je da nisam,radije bih kroz zivot manuelnim upravljanjem.