Viva la vida

Kupamo se u suncu.Temparatura je naglo odskocila.Sve je procvjetalo i olistalo u roku od samo par dana.Ispred zgrade u kojoj zivim, nalazi se  privatna kuca,koja je prosle godine prodata, jednoj zidarskoj firmi.Govori se da imaju u planu da ´je sruse i izgrade nekoliko manjih kaskadnih kucica u nizu.Ne znam sta bih rekla na ovu ideju.Pri samoj pomisli da ce se u neko doba sjatiti bezbroj gradevinskih masina koji ce zasigurno poremetiti mir i tisinu naselja ,vec mi se dize kosa na glavi.Trenutno se nista ne dogada.Kucu su ocigledno iznajmili jednoj porodici,koju rijetko vidam,ma koliko cesto cujem  razdragane djecije glasove.U basti njihove kuce,raste velika crvena bukva.Jedna veoma interesantna sorta.Kada olista,sto se upravo  i dogada,njeni listovi postaju sve crveniji i crveniji.Sredinom ljeta listovi poprimaju mrko crvenu boju,koja svojim intenzitetom osvijezava okolinu, koja je inace preplavljena nijansama zastupajuce zelene boje.Ovo drvo je istinski veliko i kada krosnja drveta zasja u svojoj raskosi,stvara se neka vrsta prirodnog suncobrana,koji pravi djelimicni hlad na mom balkonu.Posebno je ugodno u popodnevnim satima.Jos jedna od pozitivnih strana ovog drveta je, sto sluzi kao paravan,pa mogu uvijek i u svako doba,sirom otvoriti balkonska vrata,bez navlacenja zavjesa.Tako imam fantastican pristup prirodi,mogu cak i da sjedim na sofi ili kao trenutno sada, za stolom i dok ovo pisem, pruza mi se prekrasan pogled na prirodu, na krovove kuca i na ,meni dragu bukvu..Kada sam prvi put zakoracila na balkon moga stana,znala sam da nikada necu prestati da se odusevljavavam  pogledom koji mi se pruza.U zgradi u kojoj zivim,imam zasigurno najljepsi pogled.Zgrada koja se nalazi ispred,zasjenjuje 70% vidika svim stanarima,a posebno onima koji zive na nizim spratovima.Ja sam sretne ruke,jer sam u prvom ulazu i zgrada je malo nakosena,sto je sasma dovoljno za pogled bez prepreka.Cak i pored bukve koja zasjenjuje jedan mali dio balkona,ja imam dovoljno prostora za uzivanje u daljinama.Vidim  sumu i vjetrenjacu iza nje,kako se zbog nedostatka vijetra,ovog jutra okrece sasma polako.Ipak,kao da predosjecam da je bukvi,ovo,mozda posljednje ljeto.Sigurna sam da ce je posjeci.Samoje pitanje  vremena.Nevjerujem da ce biti sanse za pomilovanje..Centrirana je bas u sredini baste i time zauzima veliki prostor u kome radnici sigurno vide samo profit.Ko od njih mari za ovo drvo?Njima sigurno nece nedostajati.Oni sami,  i tako i tako tu ne zive.A biznis je biznis i on nema nikakve veze sa talasima koji se dogadaju u grudnom kosu.Biznis se upravlja glavom,a ne srcem.Pitam se da li ljudi koji konstantno zive u glavi,ponekad upotrijebe interni lift i spuste se etazu nize???? Sta li tamo nadu,srce ili pustinju zarobljenu olujum, iz koje je najbolje pobjeci sto prije ,glavom bez obzira? Vrate li se glavi sto vole ili sto nikada nisu naucili jahati kroz uzburkane i vjetrovite pustinje.Mozda,zato sto nikada nisu osjetili cari i blagodati oaze,kada je srce sasma mirno i kada nema ni trunke prijetnje na pomolu.

Ali pokusacu da ne mislim na tuznu sudbinu jedne bukve.Poznajem gospodu koja je stanovala u toj kuci.Pitala sam je za bukvu.Ispricala mi je kako je bila sasma mala kada su je donijeli i posadili,dok mi je istovremeno zivahnim pokretima ruku, uporedivala velicinu bukve sa njenim sinovima,koji su tada bili maleni djecarci.Pitala sam je da li joj je zao bukve,predpostavljajuci da ona ima posebnu vrijednost za nju.Cijelo odrastanje njene djece i jedan zivot se odvijao i rastao uz to drvo.Nije zastala,niti je na njenom licu bilo znakova sjete,neke licne nostalgije ili zala.Odgovorila mi kratko,da joj nije zao i da sada, sta je- tu je.Pokusala sam da je razumijem,ali mi je to ipak, tesko polazilo za rukom.Sjetila sam se na momenat mog starog crvenog kofera,koji je bio jedino sto sam posjedovala,kada sam se jedan dan, prije skoro 16 godina obrela na sjevernom tlu.Razvila sam neobjesnjiv kontakt sa tom mojom,mini-pokretnom kucicom.Taj kofer,sam od sebe,nije imao nikakvu znacajnu materijalnu vrijednost,ali svaka sitnica donesena u njemu,kao i on sam,za mene su znacili cijeli svijet.Zasto,eh to je duga prica.Taj kofer je nesretnim slucajem zavrsio na otpadu.Ne mojom krivicom,vec cisto spletom okolnosti.I danas ga se cesto sjetim i uvijek mi pomisao na njega protrese cijeli tjelesni sistem.

Jedan kofer,jedan zivot,jedna istorija i bukva.Sta ima zajednicko izmedu jedne bukve i jednog starog crvenog kofera?Vjerovatno ne mnogo,osim boje i sto zasigurno, iza oba pojma stoji ista osoba,od krvi i mesa,ponekad u glavi,ali radije na etazi nize.Samo tu je svoja,samu tu zna da zivi i voli,jedna obicna juznjacka dusa.