jutarnja setnja

Sasma mi je jasno da niko nije bezgrijesan,pa ni meteorolozi.Prosle sedmice su najavili snijeg i temparaturu oko nule.Da nisam cula svojim usima,povjerovala bih da je prvoaprilska sala.Ali,snjega nema,nije cak ni hladno i ovo jutro je pravi prototip jednog pravog proljetnog dana.Sunce me probudilo i natjeralo na jutarnju setnju.Cisto da uhvatim svjezeg vazduha i protegnem koske.I krenem tako,prvo mojom ulicom,pa izadem na glavnu,pa zustrim korakom trotoarom.Nisam koracala dugo,kad mi paznju privuce ova mala proljetna ljepotica.Smjestila se na list jednog zbuna i ne mrda.Sigurno sam je poremetila u jutarnjem objedu,ali to mi nije bila namjera.Samo sam zeljela da je pogledam kako se presijava na suncu i kako poslije toliko godina,jos uvijek zraci nekom njeznoscu, pri pomenu njenog imena.Na trenutak sam je zeljela uzeti i staviti na dlan,ali se predomislih.Brojim tackice na krilima.Jedan,dva tri……ukupno ih je sest.Ne znam dal’ spava,ali kao da joj je malo pognuta glava.Ili drijema ili se sunca i suncu dopusta, da joj zgrije krila i tijelo,pa da ponovo moze da poleti,preko polja,cvijetnjaka ili pak, duz zivice uz gradsku vrevu,bas kao prava mala,urbana Buba Mara.