idi !

  

Kad bi mogla

 da te zagrlim,

i

da izkljucim,

svaki uticaj sjecanja,

na intenzitet trenutka,

ucinila bih to,

vjeruj mi ,

bez dvoumljenja.

 

Al’ ne mogu,

ne zamjeri mi.

 

Kada bih mogla,

zbaciti sa sebe,

sve ono,

cime sam opasana,

stala bih pred tebe

iskrenija,

al’ ne mogu.

 

 Uvijek bi

postojala sumnja

u fair play igru,

i sumnjicavost

bi izvirivala,

da pokaze

svoje ruzno lice,

kao spodoba.

 

Ne mogu,

ne zelim,

trezvenost kaze,

dok u isto vrijeme,

perfidno,

srce laze.

 

Al’

sta vrijedi,

trositi vrijeme,

vagati

 praviti prognoze

i svaki put,

biti tako,

 nepokolebljivo

saglasna sa sobom,

da ne vrijedi ,

napora i truda

i da je iskustvo

uzelo danak.

 

Sada  se stiti,

okrece glavu

u stranu,

da ne gleda

i najradije bi,

u nistavilo

zaronila, 

zatvorila oci,

usta i usi

i negirala

svaki talas,

svaki pomen

koji kao eho,

odzvanja, 

imenom tvojim.

 

Idi….

ostavi me samu,

dok muzika svira……

ovo srce,

trazit ce samo,

svoj ritam i mir…….

bez tebe.