Hrapavo jutarnje mumljanje,
melodicnost glasa na stand by-u.
Pjevalo se ,gromoglasno,
izazivale granice izdrzljivosti,
glasnih zica,
vec dugo nepodmazanih.
Prvih par pjesama su prosle glatko,
a onda je nastupilo lagano naprezanje.
Trebalo je pratiti tempo one ugladene
gospode, koja su bez naprezanja
i sa minimalnim otporom, pustali
zvonke zvuke iz njedara.
Zalij vodom pa da klizne,
da se otme jedan refren
ili cu da pjevam ili da stanem,
njemoscu kontinuitet da prekinem.
Ispucale zice,pod navodom, glasnice.
Sta cu od njih sada ?
Zjevam i htjela bih da kazem,
a glas neda rjecu prednost,
vec se poprjecio u grlu i struze,
nemilosrdno mamuzama,
bocka i kinji.
Hocu nesto da ti kazem
al me njemost sputa,
prevari me i odgurnu
i skrenu sa glavnog puta.
Zapjevati jos nemogu
niti rjec ispustit neku,
samo korak,otrze se bez zvuka,
bez najave ostadoh njema,
u tisinu spakovana,
osudena na govor prstiju,
cije znakove ne poznajem.
U redu,cutacu danas
i bicu mirna kao bubica,
skuhacu caj,
prekriti se cupavim prekrivacem,
zagnjuriti glavu u knigu
bezvucnih rjeci,
i citat cemo se
bez glasa.
Iako zvuci kao neka otrcana fraza,
ja nisam nikakva mamina maza,
mozda samo toplini hrlim
bez rijeci i bez glasa.
Deepak Chopra
