docek svitanja

…..Nazire se prvo jutarnje svjetlo.Suncevi zraci nadolaze,
sasma polako,skoro neprimjetno.
Blaga mjesavina crveno narandastog horizonta,
linija doseznosti jednog prostog oka.
Sve od linije kolorita pa do mene je
prekriveno tamom.,jos nedirnutom i neosvojenom.
Naziru se obrisi brda…..

Tisina,ne cuje se ljudski zamor,samo cvrcci struzu
u horu i daju ovom ljetnom jutru posebnu draz.
Vecina jos sniva svoje nocne snove,
i prolazak pokojeg automobila remeti
ovu jutarnju idilu.Vjetric lagano piri,
talasa palmine grane i stvara suskavi zvuk,
koji se povremeno, svojom blagoscu provlaci
kroz usi,tek probudenog jutra.
Sunce se penje odlucno,osvaja mrakom
obavijeno nebo,silovitom svjetloscu
svojih zraka.Nista ne uspijeva stati na put
tom nesputanom ciklusu prozimanja svjetlosti
i tame.

Svice….
toplina se rasplinjuje…
Skiljim na jedno oko,pa na drugo,jer samo tako
uspjevam da vidim olovkino pomjeranje,prenoseci
misao u pisanu rijec.Podizem glavu,sklapam oci
i pustam suncu da mi grije lice i opusta misice
cela,zgrcene od naprezanja -skiljenja.
Cujem necije korake i jasno klapanje japanki…
Prvo jutarnje spacirenja,skoro necujno,samo zvuk
struganja o asvalt, odaje kretnju.Skuhala sam kafu,malo jacu,da me razbudi…

Nikog i nista ne cekam,
nikuda se ne zurim,
uzivam u momentu koji, prije nekog trenutka
bijase buducnost i koji ca za tren ili dva zauvjek
otici u proslost .

Ostadose slike kao dokaz zaustavljenog trenutka
jedne sadasnjosti.Neko je jutros oko 5 sati,

snazno zalupio vrata,i probudio me…
Nije bio ni svjestan kakav mi je poklon podario.

“Bio je to nezaboravni docek,rane ljetnje zore!”

I mogu izvuci i naravoucenije:
“Nista nije tako lose da u isto vrijeme nije dobro za nesto”
To nesto je bilo ovo jutru,tiho i teatralno u istom trenutku.