Gracias a la Vida

Odmakli smo od najkraceg dana u godini ( 21/12 ), a sa 31.12, zavrsili sa 2011.. Sa januarom smo zvanicno zapoceli i krenuli na jos jedno prekrasno pjesacenje prema svijetlosti. Dan se produzio, to je vec tako ocigledno. Svaki novi dan uzima od mraka po nekoliko minuta. Mrak nema sta da kaze na to. On se povinovao prirodnim zakonima i bez ikakve polemike ustupa prostor, danu.

Cestitka i januarska orijentacija

Nova godina je stigla. Jos je svijeza i tek malkice, otpakovana. Jos uvijek nosimo u sebi okus mirisljave i bogate jucerasnje trpeze i razvlacimo se do krajnjih granica, zadnjeg praznickog dana. Tu je i kafa koja mi danas posebno prija. Razmisljam……….. ….. ….  Sta bih istinski pozeljela covijeku u 2012. godini?  Hm… O,da! pozeljela bih mu kao prvo i najvaznije, dobro zdravlje.  Znam, znam, zvuci skroz metuzalemski, ali kako god oduzmes i saberes, to ipak zauzima 1. mijesto. Mozes imati svasta nesto, ali ako te zdravlje koci, onda si samo gledalac, nikako ucesnik. A tu je razlika – i to, „drasticna“! Ako pazljivije slusate, mozete zapaziti da se u narodu, prilikom cestitanja, obicno  kaze ovim redoslijedom“ prvo se pomene, ZDRAVLJE,  pa SRECA, i konacno, VESELJE.  Zdravlje sam vec obradila i mislim da ne trebam dublje ulaziti u tu temu, jer sve nam postaje mnogo jasnije, onaj dan kada nas uhvati zesca glavobolja i kada smo primorani sve ispustiti iz saka i posvetiti se sebi. Tada zaista znamo redoslijed prioriteta. Prelazim na srecu.

Sreca je ok, ali sreca je nestalna i samim tim, vedri i oblaci covijekovu svakodnevnicu. Ona je prolazna, nestalna, nepovjerljiva, ma kako se slatko umiljavala i obecavala, kule i gradove. Ono sto zamisljamo kao srecu, cesto se ne pokaze kao tako, kada do toga dodemo. Mislim da ne postoji zreo covijek koji nije iskusio sta to znaci u stvarnosti. Kako bi inace okusili razocarenja? Sreca je i prolazna. Prolazna, jer sve se mijenja, a tako i okolnosti oko necega nama dragog, znacajnog i kadkad, tesko stecenog. Sreca  je pojam ili bolje reci, stanje koje je vanjsko. Znaci da vanjsko utice na nase unutrasnje stanje. I tu covijek ne drzi volan, ma kako mislio da to cini. On fakticki dopusta da vanjski faktori odlucuju kako ce se on osjecati. Nije li to totalno ludilo?

Zato bih ja srecu zamijenila jednom drugom rijeci, rijeci koja je stabilna, esencijalna,umirujucai  koja je slika naseg unutrasnjeg svijeta. Ta rijec, zove se RADOST. Niko ne kaze sreca zivljenja, vec radost zivljenja. Niko ne kaze sreca davanja, vec radost davanja. ( predmet za razmisljanje, zar ne? ) Djeca, jos mala, neofarbana i jos nezemaljski  preusmjerena, poznaju to stanje. To stanje kada se zanesu u svojoj igri, kada nestane pojam vremena, kada ne postoji videnje sebe, tudim  ocima, kada je igra, igra zbog igre, ne za i zbog  publike. To je raj, to je sloboda!  Jedina i istinska sloboda je sloboda, u kojoj covijek ponovo postaje dijete i na svijet gleda radoznalim pogledom i otvorenog uma. Znanje je neophodno za danasnji zivot na zemlji, ali ono je isto tako i kamen spoticanja. Ne smijemo zaboraviti da nista nije apsolutno. Spoticemo se tako sto sva ta znanja, neka su vrsta naslaga nad onim nasim, nesputanim, razigranim, kreativnim i slobodnim, ja. Da bi se vratili tom stanju, treba se osloboditi sve te moguce skalamerije, koja izgleda interesantno intelektualno gledano, ali za covijeka koji to treba da povuce, to je naporan i zahtijevan posao.

Nisam jos sasvim nacisto sta bih sa veseljem, ali neka ga!  Ne bi mi nikad palo na pamet da covijeku oduzimam nesto, tako niti  veselje.. Slobodna volja je najvaznija. Kako je dajem je sebi, dajem je drugima. Ipak rijec RADOST , nosi u sebi veliku snagu. Snaga je u tome sto je ona stabilna, sto je nasa, sto se obnavlja i osvjezuje kada je spoznamo, zavolimo, motivisemo, upraznjavamo, dijelimo i pustamo joj da bude ono sto jeste. Ona je  veselje sama od sebe. Ona slavi sebe samu kroz svaku slobodu pokreta koja dolazi iz izvora kreativnog.

I zato… Sretna vam nova 2012. Zelim vam puno zdravlja i prekrasne trenutke u drustvu radosti.

Od srca, srcu

 

Boje, sum, glas i zov – hvala za odgovor

Najavise oluju i kisu, ali ja za to nisam marila. Zapravo, i  zeljela sam da budem tu kad nevrijeme pocne da vitla i pokazuje zube. Obicno, kada setam plazom, u ovo doba godine, nekako sve mi  postaje mnogo jasnije. Nekako,  tu uvijek dobijem odgovore na moja pitanja. Tu mi se kockice tako fino sloze, i tu se uvijek pokaze da je vrijedno biti strpljiv. Zaista, ne treba nikad prestati upucivati svoja pitanja ka izvoru svih pitanja i odgovora. O tom mijestu se ne mora imati nekakva posebna predodzba, neka stvorena ideja ili  slika. Vazno je da se pitanje postavi iskreno, od srca i da se onda nacule usi. Odgovor ce doci. On zaista uvijek dode. E sad, hoce li se nama svidjeti odgovor ili ne, to je druga prica, ali odgovor uvijek stize, i to najcesce kada mu se najmanje nadamo. Nije to nikakav hokus pokus, ( do koga inace ne drzim), to je jednostavno kao dva i dva. To se obicno dozivi kao neka A-ha! - spoznaja.  Jednostavno stvar legne na najprirodniji nacin na svoje mijesto.  I  to je to.

*

Setnja uz more je za mene, praznjenje glave od misli i od kojekavih mentalnih slika, vid rekreacije i nista manje, izvor inspiracije, u svakom pogledu. Priroda je vitalna i potpuno u skladu sa svojom svrhom postojanja. Jedna ruza je uvijek ruza. Ona ne zeli biti tulipan, niti zeli da je neke druge boje. Ona cak i trnje svoje prihvata i ne buni se. Sta vise, to trnje joj daje dubinu, bez koje bi ona inace bila samo mirisljava ljepotica bez nekog posebnog  i dubljeg sadrzaja. To me je podsjetilo na neke fantasticne price o uspijesima ljudi koje je zivot sibao i krnjio, kao i strugao,  krupnozrnastim smirgl papirom. I onda spoznam da je upravo u toj prici taj sadrzaj koji me pomijera, koji mi nasilji usi i usmjeri ih kao antene prema onom koji ima nesto da kaze o zivotu. Njegovo je lice mozda izborano, njegove ruke su grube, njegova leda su mozda povijena, ali njegove oci…. Te oci govore sve. One imaju neku magnetnu privlacnost, neku dubinu koja na trenutak plasi, a vec sljedeci plivas i ne osvrces se ni na daljinu niti na dubinu. I onda znas da sve ima svoju svrhu i da covijek moze biti izuzetno bogat, ma kako daleko on bio od danasnjeg poimanja bogatstva. I zato ta vijecna zed i glad za dubinama, za novim horizontima, za  konzistencijom za harizmom i za ljepotom duse koja se uvijek i iznova izdigne i zasijeni svaku, materijanu oronulost.

*

Fotografije su sa setnje. Bilo je veoma hladno i puhalo je, zesce. Ja sam se dobro upakovala i setnja mi je istinski prijala.  Sve sam uspijela nekako da uklopim u nju. Ponijela sam sa sobom kesicu za skoljke,  za interesantne kamicke, perca i sve ostalo, sitno sto pronadem zanimljivo na plazi. Ponijela sam vodu i nekoliko klementina, pa sam i pauzu uspijela da napravim, doduse nesto kracu. Kome se  uostalom sijedilo na tom brisanom prostoru?  Dok se kreces, sve je ok, cim sjednes, svira i pored i kroz tebe.

*

Svijetlost se mijenjala iz trenutka u trenutak. U ovo doba godine, nebo je zaista dramaticno i fantasticno za fotografisanje. Mislim da smo trenutno oko 18 sati u mraku. Ostatak, neki polumrak, neko razvuceno sivilo, predvecerja. Sad je,vise nego potrebno nabaciti neke boje na ovu tminu. Fotografisanje je jedan od vidova ali nemam mogucnosti za to svaki dan. Zato sam se okruzila nekim veselim i zivim bojama i aktivnostima koji unose boje u moj zivot. Njih se drzim, njih plesem i gledam. Njih slikam, njih sanjam i o njima mastam. One su ofarbale moje rukavice i  sal, ali i moju kapu, ako je slucajno izgubim u ovom mraku, da mi vrisne i upadne u oci.

                             Evo boja, jedna do druge, onako kako ih ja vidjeh.

                          E sad se ti sigurno pitas sta je ovo. To je drveno molo.

                          Ima mali prostor izmedu greda.

                         Onda to odprilike ovako izgleda, po principu oblatni.

                         Greda, more, greda, more. Apstraktno?  Stacu, tako sam zasarafljena.

                           Plicak, valovi, morska pijena…

                          Klasika, a ipak, nije.

                          Nista sa prirodom nije obicno.

                          Sve je jedinstveno,  svijeze i novo,

                          ma koliko puta  da vratis pogled na isti motiv.

 Jedno od mola je pocelo da trune (najvjerovatnije) i stare grede su razmontirane

i naslagane na plazi. Ja sam se naravno odmah uhvatila tog motiva i na svakom

milimetru, mogli su se primijetiti tragovi prolaznosti, morske soli i valova, sto je

za mene bio pravi fotografski banket. Hvala za to !

 E, to je to molo. Blokirano dok se ne obnovi.

 Opet, ista plaza, isto more. E nije! Svijetlost je drugacija,

automatski je i dozivljaj drugaciji. A val, kao pozdrav od

onog sto kraj neke vode stoji, miljama daleko od mog pogleda.

Ima li val glas? Ima, dok god ne misli da je sam,  da je velik i

neustrasiv.   I …… dok god zna da je on dio cijeline, dio mora,

dio ogromnog udisaja i izdisaja vijecnosti.

 Pojavi se i sunce. Onako diskretno, decembarski. A more, kao ogledalo.

 Rasprsi svijetlost i pretvori je u blistava stakalca. Sve se ozari, diskretno

i odmjereno. U tome  i jeste ljepota. Kako je samo malo svijetlosti dovoljno

da otkloni tamu! Ali, da bi primijetio/la tu malenu svijetlost, moras gledati,

istinski gledati.

Georgina

 

 

Na trenutak je moguce .. .

Na trenutak je moguce izbrisati sve granice.

Na trenutak je moguce ujediniti

mostove izgraditi

unijeti svijetlo tamo gdje mrak vlada

utaliti svu zed ovoga svijeta

zasititi sve gladne stomake.

 

Na trenutak je moguce odputovati

i do najudaljenije tacke.

pogledati u tvoje oci

pogledom djeteta

i vidjeti puno dalje

ispod povrsine.

 

Na trenutak je moguce zaboraviti okvire i lance

osjetiti slobodu, laku i nestasnu

kao povjetarac u kosi

kao kad po pijesku setamo bosi

ti i ja

odvojeno ili skupa

to ne mijenja nista.

Ljubav je i tako nevidljiva

kao vjetar ,

znas da postoji

al’ je rukama neopipliva.

Jesen – šetnja IV

                                                 Tikve,tikvice i tikvicice

 

 

 

 

 

Jesen – šetnja III.

Jesen – šetnja II.

…………………………………………………………………………………………………..

 Mi se mijenjamo kao lisce

Mi se mijenjamo kao lisce, venemo na okrajku sume.

Od zime do zime uspavljujemo srce zutim zalivima.

Pusto je sjediti pred kucom,  nebom putuju gradovi.

Skriveni u tornju,  mi se mijenjamo s oblacima.

Zasto se tako brzo umaraju nasi prsti?

Ne znam kome cu ostaviti kosu svoju razasutu.

Volim gledati lisce kako odlazi necujno

u cudne svjetove;  svenulo, beskrajno lisce

za rasvijetljenom zeljeznicom.

*

Vesna Parun / Zore i Vihori

…………………………………………………………………………………………………

Jesen – šetnja I.